podržava
Baletne predstave nisu baš na listi prioriteta kada su u pitanju izlasci. Mnogi od nas vjerojatno su na baletu zadnji bili u osnovnoj školi. Ipak, znatiželja i želja da se doživi nešto izvan uobičajenih rutinskih okvira natjerali su nas da se zaputimo prema Hrvatskom narodnom kazalištu i pogledamo baletnu predstavu Solaris, o kojoj bruje čitava baletna scena i entuzijasti.
Solaris je predstava u izvedbi kazališta iz Sankt-Peterburga “Prijut komedianta” i radi se o modernom baletu ili, bolje rečeno, pravom spektaklu. Ne čudi stoga da su se za kartama pomamili svi, i vjerni pratitelji baletne scene, ali i rekreativci poput nas.
Ispred kazališta dočekala nas je poprilična gomilica lijepo sređenih ljudi. Nakon šušura i traženja naših sjedala, ugodno smo se smjestili i predstava je mogla početi.
Radi se o neobičnoj predstavi, moglo bi se reći drami-baletu, redatelja i koreografa Jurija Smekalova u kojoj baletani sudjeluju i kao plesači i kao glumci. Predstava nazvana po istoimenom romanu Stanislava Lema nije interpretacija samog djela, već, prema riječima Jurija Smekalova, koji i sam pleše u predstavi, nastavak je razmišljanja o postavkama romana u kojem Smekalov iščitava i razmišljanja o Bogu.
Predstava je podijeljena na dva dijela te započinje fantastičnim videom u kojem se svjetlosnim efektima dočarava prolazak kroz svemir i dolazak na devastiranu i opustošenu stanicu Zemlju. Na Zemlji se, rekla bih, kao božja kreacija, šest bića – čovjek, žena, tama, svjetlost, prošlost i budućnost ponovno rađaju iz pulsirajućih visećih kapsula koje su me podsjetile na komuške iz filma ”Invazija tjelokradica”, snimljenog davne 1978.
Likovi, koji zatiču predmete iz prošlosti Zemlje (kao što su cipele s visokom petom), međusobno se isprepliću na devastiranom planetu, koji na pozornici predstavlja sitni pijesak – “zvjezdana prašina”, na kojoj se likovi vole i bore u plesnim pokretima, koji su kombinacija klasičnog baleta i modernog plesa. Povijest se na neki način ponavlja, moćni likovi i dalje (ili možda opet) vladaju, što je prikazano fantastičnom svjetlosnom instalacijom u obliku crvenog tepiha.
Muzika Bhima Junusova kombinacija je elektroničke muzike, klasične orkestracije, orijentalnih ritmova, hip-hopa, izvedbe na orguljama i klaviru kojima se prate događanja na sceni uz reminiscencije na klasične kompozitore, pa tako rađanje žene prate čuveni sudbinski taktovi iz Beethovene 5. simfonije, a obrede redovnika prate orgulje s izvadcima iz Bachovih djela.
U drugom dijelu predstave likovi odlaze na putovanje u svemir, što je popraćeno unakrsnim svjetlosnim efektima kojima se stvara prikaz svemirskih brodova i svemirske stanice. Putujući i dolazeći u novu sredinu čovjek (šest likova kao dio istog bića), preispituje svemir oko sebe i u sebi, svoju unutarnju snagu, svjetlost i tamu. Pri tome čini iste stvari koje je činio i na Zemlji – ratuje, donosi svoju religiju, obrede, običaje.
Uz redatelja Jurija Smekalova postoji i umjetnički redatelj Andrej Sevbo, zaslužan za nematerijalnu atmosferu stvorenu u predstavi videoprojekcijama i svjetlosnim efektima na izvođače i pozadinu.
Sveopćoj atmosferi svemira uvelike je doprinijela ”zvjezdana prašina”, koju likovi nemilice razbacuju po pozornici i koja se širila zrakom gledališta doprinoseći ugođaju mistike i fantastike. Četiri baletana i dvije balerine, vrhunski solisti i solistice raznih peterburških kazališta, osigurali su savršenu izvedbu ovog nevjerojatno osmišljenog, vrlo kompleksnog i slojevitog djela i apsolutno zaslužili ovacije zagrebačke publike. Dojam cjelokupnog događanja je i više nego pozitivan. Nakon ovog iskustva sigurni smo da nam ovo nije zadnji put da idemo na događanja ovakve vrste.
Ovo je možda jedno od mojih rijetkih pojavljivanja na baletu, ali zasigurno nije zadnje. Spojiti izlazak s prijateljima, ugodnu čašicu razgovora i potom gledanje vizualno-plesnog spektakla možda je nova mjera idealnog izlaska.
