podržava
Povodom 100. rođendana zagrebačkog Etnografskog muzeja otišli smo tamo upoznati njegov bogati postav. U tijeku je dugo očekivana obnova muzeja i upravo se skida skela kako bi zasjala fasada ove predivne zgrade povodom okruglog rođendana.
Na ulazu nas je dočekala Željka Jelavić, viša kustosica, koja nas je ljubazno provela kroz postav i ispričala zanimljivosti iz hrvatske bogate baštine. Zadržali smo se na narodnim nošnjama, jer svaka priča svoju zanimljivu priču. Zapravo je fascinantno kako ovako mala zemlja ima toliko raznolike tradicije.
Izložene nošnje primjeri su svečane odjeće seoskog stanovništva iz predindustrijskog razdoblja te uglavnom datiraju iz ranog 20. stoljeća, dok se u zbirkama čuvaju i stariji primjerci iz druge polovice iz 19. stoljeća. Ovaj postav narodnih nošnji temelji se na podjeli na tri etnografske zone: panonskoj, jadranskoj i središnjoj gorskoj od kojih svaka ima svoje specifičnosti u izradi i ukrašavanju odjeće.
Zaustavljamo se kod nošnje iz Dalmatinske zagore sa vrličkoga područja, a Željka nam objašnjava simboliku detalja na odjeći. Naime, iz odjeće toga vremena dalo se puno toga iščitati o osobi, od društvenog do bračnog statusa. Pokazuje nam primjer djevojačke nošnje iz Vrlike s pregačom ukrašenom novčićima zvanoj đerdan, ili kako ga u Vrlici zovu gendar. Ovako skupocjeni bogato ukrašeni posjedovale su samo bogatije djevojke, a ujedno je bio i djevojački miraz odnosno dota.
„Naime, nakit je u dinarskom krajevima bio zapravo novac. On je služio kao ukras, ali se mogao upotrijebiti kao sredstvo plaćanja. Ako novčić nije probušen, mogao se dalje koristiti. U Slavoniji su pak djevojke u miraz dobivale zlatne dukate. Suvremenim rječnikom rečeno to je bila neka vrsta oročene štednje. Za slučaj da je obitelji potreban novac, prodavali su se dukati“, objašnjava Željka.
U Dalmatinskoj zagori pa tako i u vrličkom kraju plešu se kola bez glazbe, tzv. nijema kola, gdje momci i djevojke u plesu visoko poskakuju. Đerdan ujedno služi kao glazbena potpora zveckajući.
„Zanimljivo je što su plesne vještine, odnosno snagu i energiju plesačica procjenjivali stariji članovi obitelji potencijalnog ženika. Plesovi u teškoj opremi bili pokazatelj koliko je žena izdržljiva. Djevojke snažnog i visokog skoka očito imaju i energije za rad pa su stoga bile i dobra prilika za udaju, uz naravno miraz koje donose sa sobom. Za razliku od današnjeg koncepta romantične ljubavi, za brak je bilo važno da je žena spremna puno raditi i da ima potencijal za rađanje“, govori nam Željka.
Osim đerdana, djevojka nosi i dugačku košulju, kojoj je rukav ukrašen vezom. Uobičajeno je bilo u dinarskoj zoni da djevojke i žene iznad košulje nose sadak, duži haljetak od vunene čoje te kliječane vunene pregače koje su imale geometrijski motiv. Na nogama su opanci, obuća karakteristična za ruralne krajeve, a vrlički su na gornjem dijelu imali tanke kožnate niti. Pored djevojke stoji i primjer muške nošnje iz istoga kraja. Muškarac nosi prsluk ukrašen srebrnim tokama, što je vrlo karakterističan način ukrašavanja muške odjeće u predjelima Dalmatinske zagore. Također nosi pojas u kojem se nalaze kubura i nož. Pojas je izrađen od kože ukrašen bogato kositrenim ili olovnim granulama, dok je oružje služilo za pokazivanje u svečanim prilikama. Hlače su od stupane vune, a na glavi ima crvenu kapu karakterističnu za dinarsko područje.
Nekoliko koraka dalje dolazimo do primjera dječje odnosno djevojačke nošnje iz Baranje. Dječja odjeća ne razlikuje bitno od odjeće odraslih. Djevojčica ima na sebi ima košulju, rubinu šarenku, s ukrašenim rukavima, a u području Slavonije i Baranje je bilo uobičajeno ukrašavati rubinu, suknju, i sa stražnje strane.
„Djevojčice i djevojke u Baranji glavu su ukrašavale sprijeda vjenčićem, a straga upletačem od crvene vune koji s prednje strane obujmljuje čelo. Taj prevjes ima dvije funkcije: označava neudanu djevojku, ali ima i zaštitnu funkciju očuvanja zdravlja djevojke“, objašnjava nam kustosica dio po dio nošnje.
Djevojčica oko vrata nosi i mrežicu sa staklenim perlicama. U mnogim našim krajevima perlice su korištene kao materijal za nakit koje su žene i djevojke same izrađivale. Najcjenjenije su bile perle od riječnih bisera i koralji. Nositi takav nakit bila je stvar prestiža.
Željka nam zatim pokazuje primjer ženskog ruha iz Raklja, mjesta jugoistočne Istre. „Nošnja u ljetnoj verziji ima rukave prekrižene na leđima, dok se zimi rukavi vrate na košulju. Tako se ista odjeća nosi i zimi i ljeti. Ona je također posebna, jer rub pokazuje status žene. Ovaj tip se zove modrna na radost, a ako žena ostane udovica, skida se taj crveni rub i vezeni ukras te stavlja modri ili tamno zeleni rub, što ukazuje na žalovanje za članom obitelji“, pojašnjava nam Željka specifičnost ove nošnje.
Dok pričamo o vjenčanim tradicijama, Željka nam pokazuje mladenku iz blizine Zagreba. One su se razlikovale od drugih žena po oglavlju. „U sjeverozapadnim krajevima mladenke su stavljale krune izrađene od voštanog papira s puno svjetlucavih detalja i ukrasa od perlica i perja. Crvena boja priziva zdravlje, prosperitet i plodnost, a svjetleći elementi imaju funkciju zaštite od zlih sila. Krune su izrađivale spretne žene u selu. Njihova izrada zahtijevala je puno vremena i novca. Oni imućniji bi je kupili, ali su se često posuđivale kao što mi danas iznajmljujemo vjenčanice“, opisuje nam običaje Željka.
Zatim nam pokazuje drugi tip obuće. Ove cipele izrađene su od tekstila te su karakteristične za Posavinu i Moslavinu. Žene bi donijele komad tkanine postolaru koji bi izradio cipele. Budući da su cipele bile skupa roba jako su se čuvale od oštećenja. Da se ne bi uništile, obuvale su se tek pred crkvom prije ulaska na nedjeljnu misu ili za neku drugu prigodu koja je zahtijevala svečaniju odjeću. Jedan par se često znao i dijeliti u obitelji. Inače na našem je selo bilo vrlo uobičajeno da se tijekom toplog dijela godine hodalo bosonogo.
Željka nas nastavlja voditi kroz postav te zastajemo kod nošnje djevojke iz okolice Siska. Djevojka nosi predivnu koraljnu ogrlicu, a na glavi partu. Parta je poput male krune, ukrašena staklenim perlicama i vrpcama te ona tako odjevena šalje poruku da nije udana. Naime, neudane djevojke nisu pokrivale kosu. U našoj kulturi žene su sve donedavno udajom pokrivale glavu, odnosno skrivale su kosu. Udane žene morale su imati pokrivalo za glavu kada izlaze u javni prostor, a u okolici Karlovca žene su čak znale izbrijavati liniju kose kako se ona ne bi vidjela. Više o raznovrsnim tradicijskim pokrivalima za glavu žena i muškaraca, pokrivanju glave i vjerskim tradicijama kao i suvremenoj modi, šeširima i kapama može se vidjeti na upravo otvorenoj izložbi „Kapa dolje!“.
Da ne bi samo pričali o ženskim odjevnim predmetima, Željka nastavlja vodstvo pokazujući nam mušku nošnju iz Slavonije. U Slavoniji su bile posebno cijenjene nošnje izvezene zlatnom niti, tzv. zlatovezom. Njime se ukrašavala i ženska i muška nošnja. Muške hlače uvijek su imale jako široke nogavice, a košulje rubače su prekrivale bokove. Prednji dio košulje ukrašen je vezom kao i prsluk preko nje. Inače, umijeće zlatoveza nalazi se i na popisu zaštićene nematerijalne kulturne baštine.
Dok polagano završavamo obilazak nošnji, shvaćamo koliko Etnografski muzej njeguje i čuva našu tradiciju. Mi smo se zadržali u samo jednom dijelu postava, ali muzej ima zaista bogatu zbirku koju se svakako isplati pogledati. Etnografski muzej cijelu godinu obilježava prvo stoljeće postojanja, a za posjetitelje su pripremili i bogat program izložbi i radionica za velike i male. Tako ćemo od 24. rujna moći pogledati izložbu o frizurama i pokrivalima za glavu. Uz izložbu će biti organizirane i radionice pa slobodno dođite u muzej i zabavite se uz zanimljiv i edukativni sadržaj, a 22. listopada na sam rođendan muzeja uveličajte proslavu svojim dolaskom.
